Melodrama

Bila je noć. Pusta i tajnovita. Sve zvijezde stapale su se u jedno nepostojeće sunce. U daljini se čuo neznatan vihor grana; suho lišće rasplesano je rominjalo po ukočenim krovovima. Samo ponegdje zasjajila se prozirna rosa u travi. Najblaži šum i korak u toj raskošnoj tišini bio je kao probod gromova.

Nemir bi obuzeo svaku zalutalu sjenu koja je poput izgubljenika tražila mjesečev trag.

Negdje se osjećao miris neugašene cigrate; titrala je i dimila sve dok i nju nije pomeo vjetar. Hladnoća se zavlačila i u najzatvoreniju poru te smrzavala tijelo obuzimajući misli.

Pod ljubičastim nebom još je samo jedna zalutala crna vrana odavala život dok je tama prevladala nad svjetlošću.

pozdrav, nema te dugo, i sad svratim da vidim nove uratke :)
odličan si, odličan

Prohladno predjutro kolovoza, nezamjetno u svojoj upečatljivosti, kad se tama još igra sa zvijezdama i rosa travkama dotiće otpale latice cvijeća, uvijek mi je posebno opijajuće. Tišina u svijetu polusjena, let prvih jutarnjih ptica; i magla koja se kovitla nošena svježim povjetarcem dok odmiče pa opet vraća se ponad lampi čija svjetlost tone u nju obgrljena zalutalim noćnim leptirima. Cvilež kočnica u daljini ozvuči bezzvukovlje; miomiris benzina raspršen je aromom šljiva i ruža stablašica.

 

I ta slika, toliko već puta osjećana i viđena, urezuje se u moje misli posve dostatna, veličanstvena u jednostavnosti svoga nastajanja, podsjećajući na kasna ljetna druženja, na samoću i zagrljaje mjeseca. Gotovo da mogu okusiti onaj esencijalni okus grada kad se tromo budi iz carstva snova, pa klizim ulicama pogledom ih dodirnuvši i samo upijam... taj poljubac trenutka, taj ugriz grada u meni.

volim taj "ugriz"... tako je poseban...:)))

kako slika može podsjećati u isto vrijeme na druženje i samoću, ne razumijem

...spoji crnu i bijelu neboju; siva je slika svijeta, zar ne? A svi bi htjeli biti novi i čudni...

 

Nije neka novost da su ljudi skloni kroz površnu projekciju stvarati tzv. krive predodžbe o drugima. Svi to radimo, svi se međusobno trpamo u razne obrasce, fascikle i ladice gledajući podebljana slova ponašanja, tj. ona koja su na nekome podcrtana ma koliko se on/ona možda protivio/la tome. Zapravo smo licemjerni. S jedne strane stvaramo razne stereotipe o ljudima, s druge ne želimo da to slično generaliziranje drugi rade o nama samima. I tako se to kolektivno odvija iz dana u dan.

 

Vjerojatno te uopćene slike imaju određeni smisao, razlog svoga postanka i opstanka. Jer budimo realni, doista se stanovit broj ljudi savršeno uklapa u određeni okvir. Ponajprije oni koji čvrsto vjeruju da nisu u njemu, da su posve drugačiji i da se samo oni osjećaju i ponašaju tako kako se osjećaju i ponašaju... nije li to uvjerenje nadasve sebično? A već nam je i ta egocentričnost svima zajednička koliko god ju poricali. Upravo zbog te iluzorne vizije da su posebniji i nastaje toliko vizija „drugih“ u kojima ne, nikako nisu i oni. Jer oni su jednostavno takvi – svoji, jedinstveni, unikatni... i nesigurni.

 

Naravno, i ja svrstavam ljude u kojekakve kakterne kalupe; s time da je uvijek prisutno razumno i neophodno prelijevanja iz jednog u drugi, tako da nastojim nikoga ne obilježavati kao izričito dobrog - lošeg, crnog - bijelog, intro - ekstro i sl. Mislim da je tako najpravednije budući da ljudi imaju tendenciju ka različitim varijacijama. Drugim riječima, s tim stavom me ne može začuditi kad se neka duša od čovjeka katkada ispostavi dušom od vlastitog interesa, ili pak ako se netko uz koga navodno trebaš paziti što radiš ispostavi nekim uz koga možeš naučiti kako i zašto nešto radiš.

"Harmonija...suglasje različitosti..." bila je tema Novigradskog proljeća... i to bi trebalo biti TO...:)))

„Hej, ljudi, jeste li vidjeli Morfeja?“ upita jedan moj prijatelj.

„Ne, nisam, ali tu je negdje...“, odgovara drugi.

„Ide na onu svoju divlju plažu.“, ubaci se prijateljica.

Uto ja nailazim i pitam ih hoće li ići sa mnom na taj maleni biser koji sam otkrio još prošle godine.

„Mi ćemo opet tamo kod gradske, ne da nam se toliko hodati po ovoj vrućini.“, gotovo svi u glas odgovoriše.

 

I tako će oni lagano do već dobro znane i izrazito posjećene ako ne i prenapučene plaže, a ja odoh na svoju divlju plažu gdje osim mene nema nigdje nikoga.

 

Priča ide otprilike ovako: daleko od toga da ne volim ili posebno izbjegavam plaže koje su lako dostupne, ispunjene određenim popratnim sadržajima te uređene od strane ljudske ruke, ali nešto drugo mene nadasve vuće i intrigira, a to su skrivene uvalice dovoljno daleke od pogleda drugih ljudi, malo teže uočljive, zahtijevaju aktivno istraživanje okolice u kojoj ljetuješ, i divlje u smislu da su posve nedirnute te se mijenjaju isključivo pod utjecajem sile vjetra, valova... (a ne ljudske želje za profitiranjem i mamljenjem turista što podrazumijeva spomenute popratne sadržaje počevši od naplaćivanja ulaza do horde drugih rekvizita, koji po mom subjektivnom mišljenju nagrđuju ljepotu prirode, tipa ležaljke, suncobrani, tobogani, plastična plovila, kabine za presvlačenje, tuševi, plutače... i naravno kafići, spasioci, a da ne govorim o betoniranim plažama sa onim metalnim ljestvama s kojima kao da ulaziš u bazen ili pak kamenita obala pretvorena u pješčanu naveženim pijeskom).

 

Upravo sam lani intenzivno istraživao područje na koje uvijek dolazim tokom ljeta i sasvim spontano otkrio tu prekrasnu, tzv. divlju plažu do koje se dolazi ugodnom šetnjom od četrdesetak minuta po kamenjaru i stazicama uz nisko raslinje, zrikavce i mirisnost borova.

 

Ondje najčešće idem kasnije kad se već sunce dovoljno spusti kako bi bilo hladovine. Budući da je plaža stjenovita, pronašao sam idealno mjesto za pristup moru - točno između dva velika kamena (od kojih jedan za vrijeme oseke viri van prema nebu) postoji dio s mnogo manjim kamenjem, pa još na tom području dio gdje nema ježeva - tamo ulazim u more, tj. napravim par koraka i onda zaplivam daleko prema pućini; dovoljno dugo da se osvježim, opustim i osjetim tijelo prožeto morskom vodom. Cijelo vrijeme plivam i ronim na toj pućini iz snova, uživam i divim se horizontu, oblacima, plavetnilu mora i njegovoj bistrini koja te itekako može iznenaditi, stoga dotična plažica nije nipošto preporučljiva lošim plivačima. Naime, znalo mi se dešavati da samo malčice fulam opisani prilaz pa prvo stanem na neki kamen gdje mi je more do pasa, zatim gledam dno i mislim kako je drugi kamen na istoj razini, a kad ono zakoračim u dubinu. Naravno to mi se događalo prije, a sada uspješno od prve naciljam pravo mjesto bez ježeva i varljivih kamenčića.

 

Onako sebično rečeno, čak mi je drago što moji prijatelji/ce nisu zainteresirani za tu plažu, jer koliko već idem došao sam do zaključka da tamo zaista nitko osim mene ne dolazi (možda stoga što takvih skrivenih mjesta ima još pa smo se svi koji ih volimo ravnomjerno rasporedili po njima) tako da uistinu mogu uživati u samoći, razmišljati i relaksirati se uz melodije neumornih zrikavaca. A tek taj osjećaj uz more, nebo i mirise, sol, zvukove i različito bilje... Netko me pitao zar mi nije tamo dosadno tako usamljenom, ali ja uopće nisam sâm: tu su mali gušteri koji se sunčaju ili šuškaju trčkarajući tako brzo da im vidim samo rep kako odmiće u šupljikavu stijenu, zatim galebovi dolete pa plove na valovima, i naravno tu su moje misli i mašta. Kako bih pored svega toga osjećao usamljenost i dosadu?!

No dobro, ipak ne mogu poreći da se naročito veselim skorašnjem danu kad će mi se na ljetovanju pridružiti draga osoba. Mislim da će on s oduševljenjem posjetiti sa mnom moju divlju plažu pa će tako ona postati naša divlja plaža na posvemašnje zadovoljstvo... A tada ću imati i dodatni motiv potražiti neki novi nedirnuti komadić prekrasne jadranske obale. J

obožavam takve plaže...ima jedna (ima ih više) u Staroj Baški...mrak...Kiss:)))

A onda me stislo pa sam se posral. Joj kak gpovno pliva za tobom...

Pozdrav! Iako će ovo možda djelovati kao nepotreban ili neočekivan potez s moje strane, svejedno poželih ostaviti ovdje pomalo bizarnu, ali relativno primamljivu poruku, tj. ponudu.

 

Ako netko skuplja nove sličice životinjskog carstva koje odnedavno postoje zajedno sa posve redizajniranim albumom, neka mi se slobodno javi radi razmjene. Naime, nedostaje mi još otprilike dvjestotinjak brojeva, ali imam već nekolicinu duplih koje bih rado mijenjao za one koje nemam, dok ti draga čitateljice - dragi čitaoče ih možda imaš. Stoga zašto si ne bismo pripomogli te tako na obostrano zadovoljstvo sakupili sve!?

 

Mala opaska za laku noć: ako se smatraš zanimljivom i kreativnom osobom, može naravno i tvoja slika (te znak želiš li da te jednog lijepog dana pozovem da zajedno podignemo naše slatke pakete). Hvala, pozdrav.

Koliko uopće sad košta ta jedna čokoladica? I gdje se dobije album? I jesu li samoljepljive sličice? Ah, djetinjstvo :)

hm, da ne znam jednu frendicu naših godina koja fakat skuplja to životinjsko, još bih pomislio kako je ova tvoja poruka totalna zezancija i vjerojatno bih pomislio da skupljaš te slike koliko i ja školjke po morskim plićacima, a ovako... pa ništa. Kad skupite sve, vidjet ćemo kakav je danas sadržaj poklon paketa.
U biti ti slatkiši sa sličicama su odličan način dodatne zarade, jer sigurno potrošiš barem tri puta više nego je vrijednost navodne nagrade za upornost. I sad ok, odrasli to rade svjesno i mogu se kontrolirati, ali ne želim ni zamišljati kako je danas roditeljima kad im klinci krenu zanovijetati nakon što su dobro izbombardirani kojekakvim bezvezarijama u obliku igri, skupljanja... pa čak i NG junior je prepun reklamnih gluposti kojima je jedini smisao zarada na račun onih koji nemaju dovoljno razvijen osjećaj za mjeru...
p.s. zašto se meni čini da je poanta ipak negdje u zagradama?? ah 8-)

Doista primamljivo.. ;) i bilo bi zaista fino podignuti naše slatke pakete na obostrano zadovoljstvo...

Nemezis - pretpostavljam da im je cijena negdje oko 3 kn, budući da se mene više tiču same sličice, a manje čokolada pa ih sam niti ne kupujem već pokupim kod sestre ili fendica koje životnjisko obožavaju a za slike ih nije previše briga; album se može kupiti u kraševim trgovinama, ili se stari album besplatno zamijeni za novi (ajme možda sam malo previše upućen!) naravno da su slike samoljepljive, doduše nekoć su se lijepile ljepilom i eto baš se i ja sjetih djetinjstva :)

Fosfor - brzina kojom kao skupljam te sličice je takva da dok skupim sve, već će se opet promijeniti album tako da se zbilja ne ću istošiti zbog toga, ali što se tiće mamljenja djece posve si u pravu, no valjda ta ista djeca imaju roditelje koji pak imaju mjeru... No u konkretnom slučaju, životinjsko nije samo rasipanje novca i taloženje praznih kalorija, naime album je baš zanimljiv i edukativan i nadam se da ima svoju publiku kod djece, a ne samo nas koje uhvati nostalgija za tim vremenima...

Noel - oh, što to tvojai mašta smišlja... ;) zaista neodoljivo...

Nedefinirani dani, uokvireni pomalo čudnim vremenom koje se razlijeva, kao da umreženi vise na grani negdje između neodređenosti i prekomjerne buke. Osjećaju se ljudske perspektive, maštovite priče, a u zraku gotovo kolektivna očekivanja nekoga/nečega... možda i samog sebe.

 

Nedostajala mi je već dulje dovoljna doza potpunog mira i tišine ispunjene tek zvukom vjetra u visokim krošnjama uz spokoj noćne blizine kad znam da zaista ništa neće naglo prekinuti moje toliko odgađane, a željene rituale. Da lagano posložim misli nabacane neuredno u meni, da se prepustim papiru i olovci te potom uronim i zaplivam granicom sna i jave razmišljajući o detaljima koji me čine, koje imam, koje tražim i volim.

 

***

 

Neki dan me uhvatio sasvim ugodan topli ljetni pljusak. Dovoljno snažan da ga osjetiš na sebi, no suviše kratak da te posve smoči do kože. Toplina se isparavala s užarenog asfalta, a ljudi skriveni po vežama su me pogledavali kroz čuđenje dok sam uživao u činjenici da kisnem. Hrabre kapljice me toliko omamiše da mi je samo taj tren bio dostatan za onaj ton ispunjenja, za dojam koji se ne da riječima vjerodostojno iskazati.

S jedne strane oluja, tamni oblaci parani munjama i intenzivna duga, a s druge sunčeve zrake isijavaju iz vedrine začinjene tek visokim kristalićima prozračnih oblaka. Na koju stranu krenuti? Prema smirenosti rutine ili izazovu promjena? Pokušati oboje? Ili čekati neko drugo (ne)vrijeme?

 

***

 

Nesvjestan dodir ruku, pogled prepoznavanja i miris lipa nosi me već satima. Spontanost je uvijek obogaćena ljepotom neočekivanog susreta s dragom osobom. Doduše, može biti i sasvim neznano biće u prolazu; ovisno o raspoloženju. No doista me iznenadio jučer ujutro, a vidjeh da sam i ja njega. Zgodno je kad se tako uzajamno zaigramo, nađemo...

I sada me jedna atmosferična melodija, slučajno ulovljena kroz takt koraka, koju je svirao ulični svirač uveličavši taj naš razigrani trenutak, dodatno zadržava u stanju prostranstva mameći osmijeh dok polako sviće...

Žurili smo na glavni kolodvor. On i ja. Ovaj put ja sam bio taj koji negdje ide i kojeg se ispraća na vlak. Doduše, išao sam samo za vikend u jedan živopisni gradić napokon posjetiti prijateljicu i njenu obitelj tako da potonje nije imalo neki preznačajan naboj. Stigli smo točno na vrijeme i brzinski pozdravili. Smjestio sam se i pogledao kroz prozor na peron. Njega tamo više nije bilo. Već je otišao, pomislih, kad ono evo ga k meni unutra; pozvao me da izađem još sekundu. I učinih to, pa neće mi baš sada pobjeći cug... Pozdravismo se nježno i prisno. Zagrlili smo se i zažvalili odmah ispred vlaka i bilo je tako slatko ljubiti se s primjesom nostalgije.

 

Nakon poludosađivanja uz čitanje knjige i promatranje krajolika, stigoh do cilja. U gradu sam bio drugi puta u životu, tako da sam s frendicom prvo utvrdio gradivo ulica, trga, parka i par spomenika. Kod nje se upoznah s njenim roditeljima i bratom te naravno odmah je bilo “zapovijeđeno“ da idemo ručati. Gospođa mama je servirala zbilja mnogo hrane, od goveđe juhe, pohanog mesa i zelene salate do riže s graškom, temfanog krumpira i štrudla od trešanja; a gospodin tata rakiju, vino i pivo. Budući nisam bio za alkohol nakon što probah njihovu rakiju, onda je stigao i domaći sok. Pa još za kraj specijaliteti poput šunke, sira, kulena... Više iz pristojnosti nego lude želje za jelom skoro sve sam okusio i mogu reći da je bilo fino. Doduše, tradicionalna hrana s ovih prostora mi i nije neki hranidbeni izazov. A dotični ljudi pak vole užasno puno jesti, stoga su se čudili kako s obzirom na njih jako malo i sporo jedem te me neprestano nudili da uzimem još, pa bi mene uhvatila sitost čim pogledam njihove petrpane tanjure... Potonje mi je bilo nepotrebno potenciranje prejedanja koje izbjegavam i ne volim, ali što se ostaloga tiče bili su doista susretljivi i gostoljubivi.

Ostatak dana je doslovce proletio. Upoznah još neke njene tamošnje prijatelje, a navečer doživjeh i ugođaj skromnog noćnog života.

 

Svježe nedjeljno jutro. Kišilo je, ali to nas nije spriječilo da cijelo popodne provedemo u prirodi; daleko od betona, gužve, buke i svih obaveza što me vjerno čekaju. Zaista preporod. Posjetili smo skoro sve što se može i treba vidjeti obilazeći gradsku okolicu. Izuzetno sam bio zahvalan na tom lijepom izletu.

 

Predvečer sam išao u crkvi na misu. Naime, ona i njeni uvijek nedjeljom odlaze na misu te sam i ja s njima bez obzira što nisam katolik, jer nije mi problem prilagoditi se tuđim običajima i navikama. Bilo je doista zanimljivo uvidjeti kako je na takvom događaju danas, budući sam zadnji put bio prije par godina također iz solidarnosti s nekim ljudima. Koncentrirao sam se, poslušao propovijed, pjevajućeg svećenika i žamorenje ljudi dok su govorili molitve i odgovore. Pravo da kažem, nedostajalo mi je na dotičnoj misi duha, emotivnosti, životnosti i energije među vjernicima. Ugođaj hladan i uštogljen. Očito tako bude na misnom slavlju - tiho, skrušeno, ukočeno, ponizno... monotono; i nadam se da nisam ja uništio duhovni polet budući se ondje osjećah nadasve suvišno. Kada je stigao trenutak pričešćivanja mnogi su otišli po tijelo Kristovo iliti hostiju pa je to trajalo... i trajalo... što me začudilo. Zar se toliko vjernika redovito ispovijeda? Ne bih rekao, ali ajde dobro... Nadasve mi je bilo upečatljivo zamijetiti da se misa nakon trenutka kada ljudi jedni drugima žele mir uz rukovanje nastavila u mnogo pozitivnijem ozračju. Iza te mirovne geste osjetno je porastao optimizam. Možda i stoga što je misa bila pri kraju, Bogu hvala?!

 

Ponovno večera kod njenih zajedno s njihovim rođacima koji su im ujedno i susjedi. Uobičajene razgovore vodio sam s osobama koje su mi bile u blizini; između ostalih i njenim bratom koji me pitao imam li djevojku i kako se zove. Nemam, kažem ja, a on se smije uvjeren da sam nekoj djevi ukrao srce. Počeo mi je nabrajati ženska imena željeći pogoditi njeno ime, na što sam odgovorio bez ikakvog pardona. Začudio se da mi cura ima muško ime i smijao mojoj -fori- prepričavajući to svima oko sebe. Nakon što im potvdih da stvarno nemam curu nego eto dečka, reakcija je bila prilično očekivana i već viđena - svi su na momenat zbunjeno pogledali u mene i zašutjeli. Tišina je parala svaki kutak blagavaone. Promijenila se tema i vratila atmosfera brišući trunke nelagode. No nevjerojatno je to; jer mogao sam govoriti o svojim hobijima, o faksu, o različitim doživljajima, mislima, stavovima... i nitko se ne bi osvrnuo do te mjere, ali čim spomeneš nešto što je u određenoj obitelji na granici tabua, ili posvemašnji tabu, odjednom će te baš svi čuti i zagledati se u tebe...

 

Prije nego li krenuh put metropole, na žalost/radost čuo sam razgovor prijateljičinih roditelja koji su se pitali zašto im se kći samnom druži jer „zbilja je drag, pristojan i simpatičan, ALI on je peder i ateist!?“

Znam; oni imaju pravo misliti što žele pa ipak nikako se ne mogu naviknuti, jer se niti ne želim naviknuti, na to da nekima svaka moja druga kvaliteta, mana, crta ličnosti... to prestaje biti te u njihovim očima ja kao da prestajem biti onaj isti ja samo zato što nisam čistokrvni heterić-katolik. Gospođa mama me pozdravila rekavši da se nada da im ništa neću zamjeriti; naime oni samo imaju svoja uvjerenja s kojima se ja naravno ne moram slagati, nadovezao se gospodin tata.

 

Žurili smo na kolodvor. Ona i ja. Prvo mi se htjela ispričavati zbog relativne neugodnosti, ali uvjerio sam ju da isprike zbilja nisu potrebne. Neugodno je onima koji se nikada/vrlo rijetko susreću s određenim ljudskim karakteristikama i većinom treba malo vremena da ju prihvate. Naravno da imam za to razumijevanje, kao i rekacije koje su neizbježne ako se postaviš otvoreno i bez straha govoriš o sebi. Već sam do sada primjetio da se ljudi nekad iznenade više u sebi nego tebi kada shvate da imaju stanoviti rezerviran ili negativan stav prema određenoj varijaciji na temu.

Pozdravili smo se, izgrlili i zbilja me prijateljski ispratila mahajući dok je vlak kretao. Vidjet ćemo se uskoro kod mene.. Povratak je bio mnogo brži. Malo sam rezimirao te zaključio kako je vikend u živopisnom gradiću protekao ugodno i zgodno i baš mije drago da sam ondje bio. A to što su se njeni čudli jer se baš samnom druži, znam da je samo stoga što nisam dovoljno ukalupljen, jer valjda iskačem iz one klasične slike većine, kao i one koja se takvom lažno prikazuje.

 

Sretno sam stigao misleći otići na tramvaj niti ne gledajući oko sebe, kad me netko dozvao. Interesantno; nije zaboravio kad ću se vratiti pa me došao i dočekati. Bilo mi je tako drago i trenutačno se vratih u taj svoj stvarni život, naš život... I te naše iskreno nasmijane oči kad se susretnu sasvim su dovoljne da se osjećaš dobro, voljeno, ispunjeno; da si potrvdiš da oboje jesmo na ispravnom putu. I to što nas poneki opet napadno gledaju misleći koješta iako se uopće ne ponašamo nedolično, nego jednostavno veselo i zaljubljeno, u čemu nema šokantnih scena, ali dotični očito osjete ugroženost, ljubomoru, zgražanje ili nešto peto kad moraju slučajno vidjeti tuđu sreću, sasvim nam je postalo nebitno te smo nastavili zajedno dalje u smiraj grada koji se spremao na spavanje s uspavankom naših koraka.

Bili smo u noćnoj šetnji šumom. Mene su privukli i očarali drvenasto-zemljani mirisi uz žuborenje sitnih zvukova i izbrazdana kora dostojanstvenog drveća, nju apstraktne slike sjenovitog lišća gdjegdje tajanstveno nadvijenog nad stablima, a njega avantura noćnog istraživanja te trava ugodno obvijena rosnim kapljicama. Nadasve je zanimljivo prirodno ozračje. Kao da smo u nekom paralelnom svemiru, a opet tako našem svijetu, prepustili smo se čulnim podražajima i suptilnoj nježnosti koju donosi skrovitost zelenog šumarka. A onda su se stvorile ispred nas, iza nas, svuda oko nas... Sad su više, sad niže, sad raspršene, pa kao da se međusobno love i igraju. Prvi puta ove godine vidjeli smo krijesnice. Roj krijesnica. Neopisiv je trenutak kad misliš da je iznad tebe samo tama satkana od neba i bilja, a onda najednom iz tmine izroni titraj kratkog žutog svijetla što se čarobno kreće u svim smijerovima. I tako gdje god pogledaš sve dok ne nestane dalje, izvan našeg dosega. Ljeto je opet tu. Mislim da ćemo još uživati u tom krasnom, noćnom plesu i krijesu malih krijesnica...

Prošlo ljeto me s nekima bio ulovio mrak u šumi i oko sat vremena smo tako lutali po kamenjaru, a vrijeme je postalo nemirno, borovi su se sablasno svijali i sove razletile uokolo, pa neko nedefinirano krckanje uz onaj dojam neizvjenosti; ma baš ludilo, kaotičan a opet super doživljaj, upečatljiv definitivno, čak mi dođe da se nasmijem 8-)

priroda je tako avanturistička i predivna, pročitaj post kod plaveptice, imaš link kod mene ;-)))))))))

a post se zove U krilu divljine ;-))))))))))

i dalje sam tu, samo bez riječi pratim tvoj rad i dalje...

Kasni je sat, a vani tako blago miriše na marmeladu od bobičastog voća koja me podsjeća na neko drugo vrijeme; na djetinjstvo i lice osobe koje se danas više ne bih ni sjećao bez nekoliko sačuvanih fotografija. Vjetar donosi aromu lipe ublažavajući dojam slatkoće. Zamišljam da slušam žuborenje slapa prepušten osjećaju sigurnosti koja ljuljajući se poput trstike svaki puta pronađe u sebi dovoljno snažno uporište da hrabro raste dalje, da se gradi i istražuje, postajući tako oslonac i za druge. Statična lampa na tren zatitra kad prođoh lagano ispod nje. Sjene su plesale sa vlažnim pločnicima izazivajući odraze nevidljivih oblaka u kišnim lokvama na igru skrivača po zaspalim gradskim krošnjama. Približih se svome ulazu. Pozdravljam zveket ključeva i zrak mramornog hodnika odlučivši ipak napraviti još jedan kratki đir. Oduvijek sam volio osjetiti tu noćnu tišinu i resku svježinu opranih ulica, potpuno sam osvijestiti svoje postojanje i ujednačiti korake koji tada odzvanjaju poput erupcije malih, iskričavih vulkana čija se lava podatno sljubljuje s kapljicama kiše dolutalih iz dotrajalih žljebova.

Čekali smo zeleno prvi na semaforu. Ispred nas zmija poput triptiha sa užarenim limenjacima što jure raskrižjem ostavljajući jezičce smoga. On je prikratio vrijeme promatrajući ljude na tramvajskoj stanici, mijenjavši glazbenu podlogu, ispijajući vodu i tako malko izgubio pozornost na semafor. S netom dokrpavane ceste isparavao je miris nafte. Obojica smo nenamjerno odlutali mislima. Upalilo se žuto koje nismo baš u momentu percipirali, stoga se vozač u automobilu iza nas nasrtljivo nabijao blicajući dugim svijetlima i, ne mogavši dočekati da krenemo, izderao klasičnu parolu -vozi + psovka- opalivši živčano po trubi. Trenutačno se skoncentrirao i odmah krenuo dalje.

 

Znače li doista mnogo i posve su neoprostive te dvije-tri sekunde koliko smo slučajno zadržali promet ili bismo svi trebali biti roboti koji hipnotički bulje u semafor i u hipu startaju samo da ne bi nekog neznanog sudionika/cu u prometu dodatno uzrujali? Budući mi je zgodna konstatacija -bolje kasnije nego nikada- i nastojim vjerovati da većina nas vozača ima razvijenu kulturu i toleranciju prilikom vožnje, nisam pomislio da će se dotični toliko razjariti; do te mjere da nas počne naganjati cestom konstantno trubeći da bi na idućem crvenom semaforu stao u susjedni trak netom pored nas.

 

Otvorio je poluzatamljeni prozor, skinuo sunčane naočela da nas bolje vidi i buljeći preko suvozačeva sjedala prepotentno nacerio pa bijesno iskrivio facu počevši izvikivati prostote te mlateći rukama oko glave aludirati na to da smo ludi. Nismo se obazirali na njegove provokacije. Jednostavno nema smisla u takvoj situaciji izgubiti smirenost budući je čovjek djelovao kao da bi na svaki komentar, odgovor, pa čak i pogled, mogao postati još nervozniji. Kad je došlo do promjene, vozač pod stresom je produžio ravno te bi očito nastavio štošta dobacivati da mi nismo ubrzo skrenuli.

 

Razmišljam da takvi imaju uza sebe neko hladno/vatreno oružje vjerojatno ne bi dvojili i posegnuti za njim ako se zakače sa podjednako frustriranim vozačem koji bi krenuo žustro i nadasve beznadno raspravljati. A zbog čega? Najobičnije trivijalnosti koja ne bi trebala biti okidač za toliki gubitak kontrole. Zapravo sam poprilično rijetko u autu, bilo kao vozač ili suvozač, stoga ne znam događaju li se ovakvi ispadi često ili su samo iznimka, ali te svakako navedu na misao kako je cipelcug ispravna odluka, odličan i daleko slobodniji oblik kretanja u prenapetim ulicama. Zanimljivo, primjetili smo da je tipu na središnjem ogledalu visila krunica i privjesak gole žene. A mislim... što drugo.

ja sam svakodnevno u prometu i znam se užasno uzrujati zbog ovakvih budala kakva se opisuje u ovom blogu... danas ujutro se vozim i ljudi iz sporedne ulice čekaju da se uključe u promet i ja stanem da propustim jedno vozilo... naravno da neću sve propuštati, a idiot iza mene nagazio na trubu, počeo blicati, krliti s rukama a ja sam mu isplazila jezik u retrovizor i propustila sve aute iz te ulice... pa nek si budala misli... ako nitko nikog neće propustit i svi ćemo si trubit... onda možemo početi nositi i oružje da se obračunavamo po cesti... to su seljančuge bez kapi kulture i kućnog odgoja...